Pelegrin Sabu Mišetiću

Izvor: Wikizvor
Pelegrin Sabu Mišetiću
autor: Mikša Pelegrinović


Dobro zdravje, mirni pokoj
   u prijazni i ljubavi,
   i pisan'je moje ovoj
   jur k tebi se sad odpravi.
Mili Blažu i razumni,
   i dil veći srca moga,
   koje tvoja ljubav, umni,
   posvojil' je jur za mnoga
prošla ljeta i minula
   vremenita taj godišta,
   da od tebe jošte čula
   ni' prijazan moja ništa.
Zatoj žudi srce moje,
   i veliku ćuti želju,
   moj izbrani prijatelju,
   ćut' za dobro zdravje tvoje.
U kojemu dobrom stan'ju
   uzdrži se sreća svoja,
   navijestit' mi ljubav tvoja
   htjej u svomu u pisan'ju.
Ali tuga i nevolja
   srce t' jadno tač razcvilja,
   da nepokoj i zla volja
   od tebe se čas ne odilja.
Ako vesel i zdrav stojiš,
   srce moje toj prem žudi;
   ako li te ka zled trudi,
   i u trudu srce dvojiš,
tezijem moja svijes i duša
   odveće se velmi boli,
   i s tobome nemir kuša
   razdijelivši zled na poli.
Kroz toj milos vašu molju,
   meni pisat' ne krati se,
   kad ti vrijeme uzvidi se,
   i uzimaš pisat' volju.
Vijem da prosim stvar dostojno,
   da od veće velmi mučnu,
   jer bolesnu i naučnu
   spjevat pjesni ni' pokojno;
lje poznajem ja po sebi,
   ki za ljubav mnokrat trudim,
   da prijatelj pravi ne bi,
   komu zdravje i moć žudim,
da trud pisma veće scini
   neg moljen'je scinit' ima
   prijatelja, ki očima
   i srdašcem tvoj se čini.
Jer kakono, vrijedna slavo,
   očima te gleda draže,
   prem onako srcem kaže
   ljubiti te vjerno i pravo.
Mož' mi rijeti, Blažu mili,
   ako srce moje žudi
   tvoj mir i goj, zač te trudi
   moja ljubav i tač sili
na stvar, koja van iz ruke
   tvoje izit' lje ne more
   bez truđen'ja i bez muke,
   i boljezni sto krat gore?
Na toj ti odi odgovaram,
   prijatelju moj srčani:
   čovik, koji ljubav hrani
   ondi, gdi ju ja zatvaram,
po sred srca obranjena,
   ovom puti, ovim tilom
   vik ne može razmi ...
   inom s ......
Od srčane tej ljubavi
   dragu svomu prijatelju,
   za što gdi je toj srce pravi
   ... kaže svaku želju.
Sad koje se može riti
   nepodhibna srca dilo,
   s istim trudom izpuniti
   drazih volju drago i milo;
i ja bil sam u nemoći
   mnokrat stegnut od prijazni
   učiniti, što ni' moći
   lasno učinit' bez bojazni;
lje znajući, pod koliko
   mučnih veza podložno je
   naše srce, sebi koje
   nigdar dužno ni' toliko.
Prem da mi je mučno bilo,
   s mnogim trudom i boljezni
   pisah mnokrat sklad i pjesni,
   ne buduć mi pisat' milo.
I za toj se lje ne kajem,
   da nahodim vesel dosti,
   ter u trudu i gorkosti
   ja pogodih drazim mojijem.
Tijem ako je koja muka
   dil života obujmila,
   slobodna t' je svijes i ruka
   Skladat' i taj pisat' dila.
Spravi srce, htjen'je, misal,
   tere knjigu i crnilo
   na pisan'je i na dilo
   pjesni, koje s' vazda pisal,
i navijesti tva dobrota
   skladnijem pismom mene svoga
   od življen'ja dobra tvoga
   vrijedna stan'ja i života.
Taj ti neće bit' primučna,
   ni pritrudna stvorit' dila,
   jere spjevat' tvoja vila
   pomagat' ti jes naučna.
U sjeden'je jedne noći
   mož' mi pisat' i u pjesni
   meni skazat' sve boljezni,
   koje ćutiš, i nemoći.
Od kijeh nađe bolan čovjek
   zdravje; kad jih ne sakriva,
   a mučeći tko pribiva,
   ne ima pomoć, zdravje, ni lijek.
Svakoj tuzi i nemoći,
   ka se vidi al poznava,
   kamen, bil'je, riječ i trava
   može lijek dat' i pomoći.
Razlikos je među ljudi,
   čovjek umi veće i zna
   od čovjeka, koji prudi
   s dobra svjeta i korisna.
Da riječ ovu svud pisali
   jesu mudri, ki govore:
   što sam jedan znat' ne more,
   ono znaju svi ostali.
Ne dim ovo za uzvisit'
   sebe toli neumjeća,
   a ponizit' tijeh, ke sreća
   ne da sasma doli snizit';
ki razumom i pameti
   mjere zemlju i nebesa,
   jer taj hvale ne doteza,
   ki htje druzim čas uzeti.
Ni'e put dobar za pohvalit'
   sebe, druzijeh poplesati,
   i njih slavu nastojati
   doli snizit' i obalit'.
Za taj uzrok prijatelja
   ja ne žudim nemoć čuti,
   tijem ne čini, da se smuti
   od srdašca moga želja.
Tvoje bitje znati žudim,
   samo jeda u nemoći
   tvojoj mogu t' ja pomoći,
   i kom stvari da ti prudim.
Jer od mnozih slišah i čuh,
   ki od tebe spovijedaju
   onim, za te ki pitaju,
   da s' nemoćan, nezdrav i gluh.
Čuti ne mož' trijes ognjeni,
   grom kad praska iz oblaka,
   dohodi nam toj zlo s mraka,
   s noćne šetnje i studeni.
Glavu toplit' i studiti,
   i kip gvozdjem odijevati,
   i na noći studen stati,
   svak će tuj zled oćutiti:
S toga čovjek zla živjen'ja
   gubi snagu, zdravje i moć,
   i razliku zled i nemoć
   kupi, i sva zla ćutjen'ja.
Jer put naša sve zlo prima,
   u se nezdrav i poteža
   s mraka mrzla i s nebesa,
   s kijeh vlage svak zlo ima.
I meni ti mnokrat pride
   s mrzle noći boles vrla,
   spustiv mi se u sred grla,
   da mi lica sva problide.
Ali brzo, hvala bogu!
   bude ti mi uminuti,
   er jom nađem lijek u ruti,
   kom se taj čas ja pomogu.
Uzmem vune po razlogu,
   i rukovet rute sparim,
   oko vrata pak udarim
   vruće, koli trpjet' mogu.
Za tijem dam se znanoj ženi
   trt' po rukah i po pleću,
   u tri jutra dvić' se neću,
   pri' ner taj red da se meni.
Netom ovi lijek oćuti
   onaj nemoć zla i vrla,
   tja uteče iz sred grla,
   i boles me već ne smuti.
Tako i ti, Blažu mili,
   trijeba da znaš lijek nemoći,
   koja u dne i u noći
   dušu t' s tilom trudno dili.
Ja kada bih, što bog ne daj,
   u tvom bitju, o(d) tijeh stvari
   izkusil bih ove čari,
   ke od mene malo slušaj.
Čuo sam, komu nežić udi,
   ta se nemoć tako zove,
   lijek je, koji velmi prudi,
   uzet' s mjerom stvari ove.
Od jazavac vitno rebro,
   i od hrta lijeve desni,
   od komarca hrbat desni,
   i sve stuci u prah dobro.
Pak u čistu sudu svari
   dobar kuto zimnje rose,
   toj mož' lasno nać' s dinari,
   jer to s dvora nam donose.
Koju ć' piti tri krat na dan,
   s jutra, pobjed i k večeru,
   koja ti će u svu mjeru
   svrućit' mozak velmi hladan.
Prahom onim zasipati
   opći često uši tvoje,
   i bumbakom zatiskati
   zacić vjetra, znaj, dobro je.
Taj prah bil je hvaljen dosle
   za očistit' prem s načinom
   uši, ke su paučinom
   kako tvoje jur zarasle.
To li nećeš ovi način
   držat', kusit', ni iskati,
   drago zdravlje za imati,
   a ti drugo ovo učin'.
Niz vruć gvozden svrdo kani
   u sred uši morske pjene,
   koje kapja kad se stani,
   gdino glavi mozak vene,
ozdravit' ćeš, nu čuj mene,
   uši ti će odkrknuti,
   i moći ćeš tada čuti,
   gdi slamicom vjetar krene.
Jer je kušan ovi način
   ozdraviti taku nemoć,
   koji kusit' i ti ako ć',
   da te stegne sumnja, ne čin'.
Ja lijek, koji umjeh i znah
   dati tvojoj toj nezdravi,
   bez po(d)hibe i s ljubavi
   objavih ga tebi i dah.
Ako ti je taj nevolja
   uši gluhe učinila,
   kusit' malo ovaj dila
   budi htjen'je i tva volja.
Za tijem neću ja lijen stati
   molit' za te i dan i noć
   boga, koji zdravje i moć
   da ti poda i povrati!
i da t' uši kralja Mide
   po milosti svojoj poda,
   da ti bozi svi zavide;
   i od svita sva gospoda.
Toj li nemoć nije od uši
   tebi, Blažu moj primili,
   daj na znan'je i odpiši,
   što te trudi tač i cvili,
jeda način i lik budu
   i drugoj ti nać' nemoći,
   da ti budem što pomoći
   vrloj boli i tvom' trudu.
Drugo neću za sad rijeti,
   ni pisati' ino tebi,
   nego zdravje, ke sam sebi
   želim, toj ti bog dopusti.
Na tisuću i pet stotin
   i pedeset i seam lita,
   da se rodi bog gospodin,
   koga nebo i svijet čita,
na dan prvi od đenara
   pisat' mi se ovo zgodi
   po milosti, koja zgara
   nam pristupa i dohodi.
Trudni putnik, koga blazni
   tihi vjetric u dubravi,
   cijeć ljubavi i prijazni
   ove pjesni k tebi spravi.