Našo džak zakrpu

Izvor: Wikizvor
Našo džak zakrpu
autor: nepoznat


U staro vrime živila jedna udovica. Iza čovika ostala kuća puna svega, pa udovica zaboravila, šta je to briga. Kad nema svoji' briga, latila se ona svačiji'. Tako drugo i ne radi, već po cili dan zaviriva u tuđe poslove i razgaljiva i di triba, a najviše di ne triba. Ako se momak ženi, udovica je prva, da kaže, kako je u mladoženje teška ruka. Udaje se divojka, a udovica već tamo, da kaže kako se udavači plišanj vaća pod pregačom od linosti.

Ne miruje ni dan, al' ni noć, već samo gleda u tuđe prste i usta, pa je valjda od toga udovici i vid otupio. U nje je bila jedinica ćer, pa udovica i svoju jedinicu-mezimicu tako odranjivala. Dok nije došlo vrime za udaju, udovičina ćer je toliko oči trošila, da je jedva vidila do praga.

Dorasla jedinica za udaju, ali je sad došla nevolja na udovičinu kuću. Nađe se doduše po koji prosioc, al' kad vidi, da i udavača i mater stoje s očima ko sovuljaga za dana, a on se počasti i više se za bravu ne uvati.

Došla sad nevolja u udovičinu kuću, pa tu i zasila. Prolazi vrime, pa što više čekaju prosioca, a za njega sve manje čuje. Pristala bi udovica i na prosjaka, samo nek' je momak.

U ataru tog sela bio jedan siroma' stari čoban. Dođu njemu jedared u goste dva sina njegovog brata. To bila siročad, pa se potucali po svitu. Jedan dorasto za ženidbu, pa mu čoban ispripovida, kaka divojka ima u selu na udaju.

- Ne marim ja, - na to će momak, - ako je kuća puna sveg, a samo pameti nema, onda je to džak za koji sam ja zakrpa!

Odma' čoban poruči udovici, a ona od dragosti povrati punu tikvu rakije, da se prosci i okripe za put. Odma' se oni latili, pa krpe malo pritegli, otresli blato s opanaka, a mladoženja još tu noć sašio sebi i novu šepicu. Čoban će dati magarca, da baš ne bi išli kroz selo ko da nemaju ni kuće ni kućišta.

- Al' kako ćemo svi trojica na jednom magarcu? - zabrine se mladoženja.

- Lako, na to će stric čoban. - Ti i diver ćete uzjašiti, a ja ću za vama s tikvom rakije.

- Al' kad nas vidi divojka na jednom magarcu?!

- Ne će, - umiri njega čoban. - Ni divojka ni njezina mater ne će nas čekati prid kućom, već u kući, jer kažu, da se onaj koga na sokaku dočekaju, ne zadrži u kući.

Kad je tako, onda se đuvegija krene mirne duše. Sidi on na magarcu, a diver za njegovim leđima. Čoban stego tikvu pod pazuvo i kasa za njima. Daleko je do sela, pa se čoban čas-čas zaduše.

- Ja sam žedan, kad kasam za vama! - kaže on.

- Vi dunite u tikvu! - ona dvojica će.

Čobana baš nije triblo 'rabriti, paštri se on oko tikve, i kad su momci stigli pod selo, a čoban se jedva vidi u daljini.

- Doći će on za nama, a ti potiraj magarca, da nas divojka ne bi dugo iščekivala, - kaže diver.

Tako oni i urade. Kad su došli kod divojačke kuće, sjaše braća i magarca vežu u avliji za krušku. Kako čoban reko, tako i bilo. Oko kuće nikog živog, pa prosci zadovoljni, što od ukućana niko ne zna, da su dojašili na magarcu, a ne na konju; i još obadvojica na jednom. Uđu oni u kuću, a tu već spremno za goste. Udovica i' posila u pročelje, pa jednog dvori ona, a drugog divojka.

Spremila je udovica za prosioce i čime će se zastititi, čime će zalogaje zalivati, al' i to, da njim se divojka dopadne. Kad je dobila poruku, čitavu noć oka nije sklopila, da izmisli, kako će đuvegiji pokazati, da divojka dobro vidi. I smislila u zoru. Zadila iglu u dovratak, pa je ćer morala cilo jutro pipati, di je igla, dok je nije znala napipati i stisnuti' očiju.

Ima ona svoje račune, al' i đuvegija ima svoje. Malo se vrtio u pročelju, pa se onda primistio leđima do vrata, a i divera tako posio.

- Znate, nane, - opravdat će se on, - ne trpe mi oči, kad u nji' udara svitlost kroz vrata.

Pravdo bi se on još, a udovici kamen pao sa srca, kad je to čula. Misli ona, da je i đuvegija pod manom na očima, pa se obradovala: barem ne će mladi zanovetati zbog njezine mane. A prosci se namistili do brata, da udovica i ćer ne vide magarca pod kruškom. Ne znaju momci, da divojka do kruške vidi ko u magli.

Raspoložili se oni sad, pa ne znaš, je l' rič je l' vino bolje teče, kad udovica najedared stisne palac na livoj ruki. Divojka već zna, šta će na to, pa bajage zapita:

- Šta ste naradili, nane?

- Ta, u velikom veselju, mora biti nezgode, makar male: ušo mi trn u prst.

- Lako je s tim: sad ću ja potražiti digod iglu, pa ću trn izvući.

- Dobro i kažeš, rano moja, - na to će mater. - Sinoć sam digod u dovratak zadila jednu iglu.

Mater i ćer govore, ko da štiju iz knjige. Skoči divojka do vrata i dovati iglu, ko da joj je na dlanu, pa odma' začeprka po materinom palcu.

- Ne daj njim' više vratima, - šapne đuvegija diveru, - ta ove vode bolje nego kobo. Ko je to nalago, da ova ne vidi dobro.

Odma' oni povuku stoce još bliže vratima, pa sve šire ramena, da udovica i divojka kako ne bi ugledale magarca pod kruškom. Al' jedva se oni počeli te nevolje spašavati, a divojka baci oko kroz vrata i ko kroz moglu ugleda magarca kako striže ušima. Odrišio se, pa stoji prid vratima.

- Izgleda, da vam je došo rođak. Samo što ne ulazi, već maše štogod, - divojka će na prosce.

Momci se uplašili, da je kakva nevolja, kad onaj maše na nji', pa se ne bi okrenili ni za živu glavu, a još više se boje, da divojka ugleda magarca.

- Puštite vi našeg rođaka, - kaže đuvegija divojki, al' priko ramena, - doće on, ako mu šta triba. A, pravo da kažem, on je malo i posusto od tikve, što ste vi, nane poslali.

- Zato se valjda i drži četveronoški, - na to će divojka.

Kad su prosci još i to čuli, od sramote njim' počo obraz goriti, pa ne znaju, kud bi pogledali.

Udovica vidi, da su se momci zbunili, pa da bi se opet odobrovoljili ona okrene na šalu:

- Ništa to nije. Vaš rođak se samo osiguro, da ne padne. Neg' ti, ćeri moja, - na divojku će, - uvedi ga lipo u malu kuću, pa će se tamo na krevetu odmoriti.

Prosci nisu imali vrimena ni da zinu, a divojka već potrčala. Ta, kako ona ne bi podvorila rođaka njezinog đuvegije! Izletila ko strila, al' se uskoro i vratila.

- Taj vaš rođak, siroma, mora da je slab na piću, - odma' ona na prosce. - Ja ga povela u sobu, a on nagnio pod naslam, pa sunio na sino i, valjda od muke, grize sino ko da je pogača.

- Kurtala i našeg strica, - šapne đuvegija diveru. A divojki kaže: - Ne spominjite ga više. Tako mu i triba, kad se ne zna vladati u čestitoj kući.

Udovica je odma vidila, da se momci pomalo stide zbog rođaka, pa se latila drugog razgovora, da brže-bolje zabašuri stvar. Jedva je njoj to pošlo za rukom, kad se njedared otvore vrata i u sobu bane đuvegijin stric. Crven je ko da ga mraz ištipo, al' je rakija već izvitrila iz njega.

- Eto, jedva jedvice stigo' i ja! - veselo će na udovicu.

- Glavno je, da niste zakasnili, - još veselije odgovori ona.

Čudi se doduše i udovica, al' još više divojka, kako je rođak sad već siguran na nogama, a još malopre je batrgo četveronoški; al' ne kažu ništa, kad je to rođak prosioca.

A stric ne zna ništa, već misli na ono, što se zadrže u avliji. Kad u avliji nije vidio magarca, on je malo zavirio po čašama, i sad šapne đuvegiji:

- Šta ste tako slabo vezali ular? Da nisam malo privirio pod naslam, moglo bi biti nevolje, al' je sad sve u redu.

- Da, vama je u redu, kad dolazite tu na prag četveronoški ko magarac, - srdio se na njega đuvegija.

Stric zinio u đuvegiju, pa se zaboravi i na glas kaže:

- Otkud mene na pragu, kad sam ja bio pod naslamom?!

- Ta znamo mi, prijatelju, da ste bili pod naslamom, - umiša se i udovica. - Kako ne bi znali, kad vam je moja ćer još pomogla.

Stric sad samo zinio od čuda, pa mu se rič zamrzla na grlu. A kad je još i divojka počela:

- A pravo je čudo, kako vas je to naše sino diglo na noge!

Sad vidim, da ker i mačka ne grickaju zalud travu, kad su bolesni. Eto, - materi će, - pretelj je jedva mogo poisti pregršt sina, pa se već ni ne vidi, da je rakije ručo.

- Šta sam ja radio sa sinom? - jedva dođe do riči stric.

- Sigrali se magarca, - srdito mu šapne đuvegija, - al' sad je već dosta od vas. Ćutite i ne sramotite nas više.

- Šta ste da ste radili, živom čoviku se svašta dogodi, - umiša se udovica, neg' vi, pretelju, sad udrite po ovom sinu, što je na astalu.

Sirotom stricu se sve smutilo u glavi, pa ko veli, da će i najbolje biti, ako se privati onog svega dobrog, što je naspremano. Okripit će se rođak, a divojka će ga podvoriti, kad je stric misto svekra. Odma' će ona prid njeg i zdilu i čašu, al' na nesriću đuvegija baš prid strica metnio svoju novu šepicu.

- Vidi ti dosadnog stvora! Šic, sa stola, - vikne divojka.

Kad se šepica taj čas nije pomakla, a divojka je udari, da je odletila čak u ćošu.

- E, ova mačka baš ne zna za stid i sram!

Siroma' stric se baš 'tio latiti, al' mu je stala kašika. Okrene se on, pa u potaji kaže đuvegiji:

- Ružio ti mene, a ne ružio, al' ova nije samo ćorava, već i luckasta, kad mi tu divani koješta o sinu, a evo šepicu drži za mačku!

- Jesam vam reko, da već jedared zanimite, - đuvegija na njega zlim. - Luckasti ste vi, stričko, al' ko luckasti magarac. Divojka ne samo da dobro vidi, šta je prid njom, neg' vidi i zna, šta se ranije događalo. Zato je bolje jezik za zube, kad nas ovako lipo primaju, a znaju ko smo.

- Ta šta znaju?! - ne može se stric umiriti.

- Znaju eto to, da je meni bilo sramota doći u onom poderanom šeširu, a kad nisam imo ovcu, ja noćas odero mačku, pa sam od njezine kože sašio novu šepicu. A divojka je dobra domaćicaa, pa ni mrtvu mačku ne trpi na astalu.

Kad je stric to čuo, moro je i sam viditi, da ta divojka ima u pameti i više, nego što triba, pa kaže:

- Sinko, baš si dobro uradio, što si odero tog mačka i tako mi je već bila muka gledati ga, kako kod mene gladuje.

Diver je sve dosad ćutio, ko da mudrost, što mu se skupila pod kosom, čuva za sebe. Sad je obilio zube i on.

- Tu nema šta tajiti, ta ovi i tako vide ko smo, - šapne bratu. - Lipo ti njima kaži, kako mi kabanicu jednu još i imamo, al' košulju ne baš uvik.

Đuvegija se na to odma' krene udovici i kaže:

- Nane, da ne prodajemo mačku u džaku: ja ne samo da nisam dojašio na konju ko dobar prosac, već osim deset nokata drugo i nemam. Ja sam pusti siromak.

- A di bi bio siroma', kad ćeš ovaku divojku dobiti za ženu, - prisiče mu rič udovica.

Bome se ona požurila, kad je čula, da je u kuću došo već i taki prosac, koji bi se praga lipio, a ne ostavio ga iza sebe ko zaborav.

Al' kad je ovake riči čuo stric, oživio i on ko riba, kad je bace u vodu, pa sve sipa riči:

- Dabome: taku lipu, dobru i pametnu divojku! Zar ti siroma' nuz toliko blago?!

Poskočilo srce u udovice, pa ne bi marila, da je momak i go i bos.

- To je razgovor, - pofali ona sad strica.

- S pametnom ženom kako mož', neg' samo pametno.

Udovica se skoro rastopila od dragosti, pa veli dalje:

- Da je divojka lipa, to ona vidi najbolje, kad se ogleda makar i u bunaru; da je dobrog srca, to ste, preteju, vi vidili najbolje, kad vas je vodila na sino; a da je pametna, to ti vidiš sinko, najbolje, - okrene se đuvegiji, - kad pristaje, da se uda za tako krasnog momka.

- Vidimo, vidimo mi sve to, - u jedan glas kažu sva tri brkonje.

- To je meni dosta, - kaže onda udovica. - Glavno je, da mi ćer dobije čovika, koji će je znati ciniti, koliko ona vridi, a u našoj kući je beričeta i tako dosta.

I odma' su svršili, da se đuvegija iz kuće više ni ne miče.

- Kazo sam ja: ako za ovaki džak triba samo zakrpa, onda je od mene bolju nigdi ne ćete naći, - pokaže sad svoju mudrost i novi zet.

- Al' sam i ja kazo, - na to će brže-bolje stric, - ako je divojka lipa, dobra i pametna, al' ni mater ne zaostaje za njom. Kaka jabuka, taka je i grana od koje otpala.

- Da vi pretelju, niste udovac? - čobanu će udovica, kad je čula tako pametan razgovor.

- Al' stari, i sam bez diteta i grdeta.

- Šta tu treba još riči trošiti, - pokaže sad i diver svoju mudrost, - već da pravimo dvostruke svatove, a u ovako lipoj, dobroj i pametnoj robini naći će se već mista i za mene.

Kako je on reko, tako je i bilo; i u svatovima on je dobio magarca, da sam jaši na njemu, a da bi se mogo i podičiti, đuvegija mu je poklonio i onu novu šepicu, koju je sebi napravio od mačkove sirove kože.

I posli su svi srićno i zadovoljno živili, dok i diver nije našo džak, na koji je on pristajo baš za zakrpu.