Planine/Kapitul 6

Izvor: Wikizvor
Kapitul 5 Planine —  Kapitul 6
autor: Petar Zoranić
Kapitul 7


Prvi dan na planinah. Pismi razlike po pastirih rečene.

Tada na ravnoj tržanci razlikimi cviti, bistrimi i tihimi iz vrulj potoci, visocimi, raskošnimi, razlikimi dubi narešenoj najdosmo se. Po koj tržanci tih vihar slatko šušnjuć s romorom slatka petja razlikih ptičic i mirisa od zeljaj i cvitov niku slast tvoraše, da duša moja na istočišće stvora svoga i radosti i slasti, ke onamo jesu, spominjajući se u kipu mom uzjigra po taj način, da kako uznita u sebi, a van kipa radosno staše.

Tad vila reče mi: - Pokle na svitlost želinu po milosti božastvenoj izašal si jure kamo t' se vidi projti moreš; ništar manj vazda pri tebi u otajnu i potribah biti hoću. - Ja uz to se, kako se pristoji, poniženo i umiljeno na vernoj družbi, kuko bolje umih, zahvalih. Ona tad tudihtaj iščeznu. Idoh tada ja državom tom, i kroz razlik od bilja i cvitov miris svi udi moji niku slast prijimljući, navlastito srdačce, pokripljeno staše. Jur drugoč, poko u propast ulizoh, brzi konji sunčeni svitlo ličce vojahu i jur malne na podne bihu, kada ja, hodeći k jednoj vrulji raskošni iz stine izvirujući i tiho po travi bistrim potokom tekući, pridoh. Okol vrulje dubi, po naravi razliki, razliko sajeni, raskošan hlad, od sunčenih zrakov braneć ju, činjahu. Ptičice po dubju i črčki po grmju, šušanj od tiha vihra duhajuć, vrulju tu naredno rešahu. Tuj pod dubjem pri vrulji, jer čriz podne biše, pastirov nikuko, ki budi da predljivi kroz svagdanje naporstvo od vukov i već cić neprijateljskoga česta plinjenja i robljenja, ništar manje - za dobri stari običaj opslužiti - koko već mogahu blagoviti stahu; i u stran blizu na plandišća živine priuzbivši meu sobom razliko blagovito na travi sijahu. I k njim prišadši ljupko, kako se pristoji: - Božja vam pomoć, braćo! - zazvah. A oni prijaznivo odgovoriv prijaše i meu se na bludnih travicah svi općeno nukajuć me sesti činiše. Tuj uz jednoga (kako j' po naravi da krv prilici priteže), ki mi se u obličju i viku podoban vidi, sedoh. I jer jur vrime užine biše, redom uz vruljicu sedši, svaki ča krme imiše ljubveno položivši, i ja s njimi poblagovavši život pokripismo. Po tom pake - za u praznosti ne ležati - dokle se nagne sunce, meu se razbludno riše da se besidi. Tad općeno rekoše jednomu od njih ki najstariji biše, oblast dav mu ča godi komu veli, da pripravni učiniti jesu. Utoj tri deklice mlajahne, ke lipotom Danici odsivahu, iz najbližnih katunov s vidri na vodu k vrulji dojdoše. Tad Medar (tako starišini jime biše) jednomu njih mlajahnu tiho zapovidivši reče: - Nu, Borniće moj, znam da mnoge pismi u pameti jimaš, budući, kako si mlad, smin i u ljubavi, prosladi dake srca družini ovoj kojomgodi od tvojih ljupkih pisam. - Tad on pripravan družbu obeseliti, jer morebiti mej deklami njegova ljubovca biše tako rebegu narediv kleče:


BORNIK

Jelina slideći košutu priprehtah,

ku latit želeći dugo vrime trujah;
po gustih dubravah i po spletnih luzih
latit ju željan, ah! koko vrime zgubih!

Eto ju pak sritih u klancu srićom môm

i znevarke uhitih stavši na mistu tom;
na njoj zlatin pismom ogrnik u slova:
»Ne tiči me rukom jer sam cesarova!«
Liplja nî takova košuta na saj svit
ni u vika ova ni u mimošnih lit,
ni ja mnju da će bit v državi svitovnoj
tako krasan procvit, kako biše u njoj.

Ja mnju da v ljubvenoj deželji stvorena

al morebit v rajskoj tako narešena,
biše umiljena u njoj svaka milost
dvorna i ljubvena u pitomnu sminost.

Nesmerna nje lipost u ljubveni sinžir,

ki bih malo pri prost, mene uveza zvir;
suze i uzdasi su žir srdačce pitam kim,
pokol slobodni mir nedomišljen gubim.

A i ovo reći smim da željan umor taj

rascvili me sasvim i muči od ondaj,
a ona se tadaj u vilu satvoriv
odnese od mene raj u gore obrativ,
a meni ju i haj i jauk ostaviv.


Mnogo prijata i pohvaljena bi pisam ku Bornik reče. I ja u početak riči njegovih u dekle gledajući kako on Jelina poče, tako jedna koj, kako mi se vidi, tako jime biše, ličca kako ružom potrusiv liplja pride. I sram ličca orumenivši joj vode iz vrulje rukami pojanši obraz umivaše mneći tim morebiti ono zakriti ča malokrat more se. I jur poniknutimi očici staše dokol ne ču da pisam od košute stvar uzdrži. U to meni drug moj k uhu glavu priklonivši reče: - Složi prva jadrna slova od slog i vidit ćeš da Jelina govore; i prem ta jest ku toko nesmerno Bornik naš ljubi. - Razumih tada da pod koprinom košute deklu tu i ljubav svu skazovaše. Tada Medar drugomu mladiću kako mi se vidi hitru i umiću: - Nu i ti sada, Vlade, reci od tvojih kojugodi, ki znam da mnoge i mnoge imaš. - Tad on, ki vrime početi ne vijaše jer i njegova tuj ljubovca biše, prija citaru narediv, oči u jednu od tih deklic upiriv tako poče:


VLADE

Lipost tva nesmerna s pozorom primilim,

krunice biserna, rascvili me sasvim,
kada sritom prvim ki u moj nečas bi,
pogledom ljubvenim srdace m' pogubi.

U ta čas zarubi mu slobod, moj pokoj,

i utih izgubi nesrićni život moj;
ništar manj mili tvoj pogled more učinit,
da u slobodi svôj čestit budu živit.

Čin, jer mož' povratit mene s pogibili

i radost satvorit v srdacu ko cvili,
jer ljupki primili sokolski pozor tvoj,
on ki me rascvili, on more dat pokoj.

Jer u stvari inoj znaj da mi ni lika,

ner v tebi jedinoj ka si moja dika,
mâ kripost razlika, moj utih, moj ugoj,
slava, čast velika, mâ radost, moj pokoj.

A ja sam sluga tvoj, tvoj sužanj i tvoj rob,

dokole život moj zaklopi smrtni grob;
tebe ću samosob služiti, venče moj;
nemoj da u vsu zlob mori me poraz tvoj,
povrat mi dobru kob da poživlju v pokoj.


Dospi Vlade pisancu s velikim ugojajem sve družine. Da meni se vidi da veće dekli negli družbi pisam pojući reče, jer vazda u nju gledajući tebi i ti govoraše, a ne njoj ali vam. I more biti da mnozi od nas se domišljahu, ništar manje svaki muče staše. Ja dake način od pisni složivši poznah da i od nje najjadrnija slova Lučia govore. Tad ne samo starišina da i jini koji morebiti znahu da tretje mome ljubvenik biše, drugu momu rekoše: - Nu, Sladmile, pokol srića uzrok ti je prid oči dovela, i ti od tvojih pisam da vi' da narejenu reci. - On tada blagovit - Pripravan sam - reče i, sredivši tiho zuk od gusal pri ner peti poče, reče meni: - I ja ću sad, kako su ova dva svaki svoju pohvalili, u slovih složiv jadrnih jime ljubovce pohvaliti. - Tad malo pogudiv i glas zukom srediv reče:


SLADMIL

Mogal da bih reći ča v srdacu ćutim

ljubavi služeći i ča cić nje patim,
ali da bih sasvim mogal složit pišuć
ča v srdačcu plodim svakčas ljubom mišljuć,

Al da bi mi pojuć skazati moći vam

oganj ki me žežuć skončaje noć i dan,
more bit da bi plam ljubven oćutila
ona ka j' meni pram svakčas već nemila;

Ranu bi skusila ter na moju žalost

jur bi se smilila prijam me na milost,

i, obrativ svitlost od onih očiju,

pokripila b' mladost s kih tužan živiju.

Jino ne želiju niti mislim jinim,

ni pomislit smiju nego čim se mučim,
vas se kipom zgrozim plovuć smrtnom potu
kad god okom nazrim nesmernu lipotu.

Jure u mom hotu nî neg njoj ugodit

za ljupku pohotu moći konac jimit;
to ne stane mislit misal ma mučena,
nego moći doprit do konca željena.

To b' bila blažena noć al' danak mili,

kad bi utišena mladost da ne cvili;
čestiti bi bili mi stvori u čas taj,
da bi m' ličci bili ljubit na ugojaj.

A ti, pismi, sadaj leteć pojdi k onoj

pri koj je vas moj raj i svaki utih moj;
pokleknuv reci joj: priporučen t' budi
on verni sluga tvoj ki te nad sve žudi
i bit će tvoj, ne svoj, ti ga ne zabudi!


Poda slast i ugojaj družini pisam po Sladmilu rečena, a dekle još paljući vodu pri vrulji stahu ku more biti da nahval smutile bihu, i čineći se ubistrenje čekati, stahu pismi, ke se pojahu, slišeći; ke dospivene, dekle otidoše. Naredi tada Medar Zvonku da poje, a on reče: - Budi da već plakah negli peh u ljubavi, ništar manje pisancu jednu, ku cić one moje nemile ljubovce složih, nje skrovito srdačce ne moguć skusiti, u koj u jednake sloge razlik žitak i nesrejen ukazah. - I tako peti ja:


ZVONKO

Mira ne nahodim, nit s' imam ratit s kim,

i sumnjim i želim, gorim i krepenim;
: vrhu neba letim, a na zemlji ležim,
vas svit zauhitit mnim, a ništar ne držim.

Voljno v uzi stojim iz ke zit ne umim,

niti uzu krutim, niti ju oslabim;
ni ozdraviti vim, ni umrit poći čin,
ni ljubim li se s kim, ali komu mrzim.

Prez očiju vidim, prez jazika vapim,

i umriti želim, a pomoći prosim;
i sam na se mrzim, a inoga ljubim;
niti za se marim, ni najdu ni gubim.

Tugami se gojim, a jadi se hranim,

suzami se pojim, ljuti čemeri jim;
ni života kolim, niti smrti želim,
i jednako obim, smrt i život mrzim;
s tebe u tom živim ku mu gospoju dim.


Općeno od svih pohvaljena bi pisanca po Zvonku rečena, jer u kratko i jednake sloge tako različne stvari složija biše. Tad starišina Plinku reče: - I ti kako jini družinu obeseliti rači. - A on: - Pripravan san - reče - da neka znate da nikomur ni slično ni s načinom more jino neg od onoga, u čem se nahodi, peti. Zato ja verno služeći ne dim još sasvim izgubil službu, da zgubiti ju sumnjeć pisancu jednu onoj, ku zaisto ne manje sebe ljubim, poslah. - I tako poče:


PLINKO

Pokol službu vernu gubim verno služeć,

u jadu čemernu srce gojim pateć,
ništar manje cvileć pojući govorim
plam ugasit želeć suzami kim gorim.

Tebe dake molim, pismi mâ, poj k onoj

ku nada sve kolim, pri koji je utih moj;
padni na krilce njoj tere umiljeno
skaži i reci njoj da je rascviljeno

srdačce ranjeno kroz nje mili pogled

i sasvim smućeno, da kopni kako led;
još joj rec da će vred izginut ma mladost,
ako ki dobar red ne stavi nje lipost.

Jure ćutim kripost ginut životu mem,

jer mi je usrid kost užgan plami ljubven;
još skaži joj u svem da sam joj bil veran
i kako s nje živem sve danke čemeran.

Skaži joj nesmeran oganj gorim u kom,

i bol ljubvenih ran ka je u srcu mom;
reci joj napokom da služba mâ verna
ne ostane prid njom sasvim čemerna.
Smil se, smil se nad mnom, krunice biserna!


Svršena i pohvaljena bi po svoj družini pisanca rečena. Tad svi zgledavši se meni tako rekoše: - I ti, goste, ako ti trudno nî, rači nas pojući posladiti; da pri, ako ti je drago, jime tvoje povi nam. - Ja njim uz toj tad: - Zoran se zovu ja; i pokole vam je ugodno i mene slišati, budi da veću želju plača neg petja jimam i većma narikati neg peti pristoji mi se, dali za vaš ugojaj reći hoću.


ZORAN

JA GUduć ZORom RAN gredući po gori,

slaveć tu cić ke plam ljubveni me gori,
u slatki romori ptičice mej listjem
i eko mej bori odgovara dolcem.

Narešena u svem vila dojde k meni,

s vlasi jak zrak sunčen, a oči ljubveni,
a ličci rumeni kakono ružice,
a pozor blaženi kako u božice;

u nje jabučice u njidri u otaj

s kih gorke tužice poja srdačce ondaj.
Uzdahnuvši tadaj rekoh joj: - Mâ vilo,
nemoj mene sadaj umorit nemilo;

budi ti me milo ter na moju mladost

stvor milosno dilo prijam me na milost;
nemoj toku lipost nemilostju grdit,
jere ta neharnost vazda će t' prirok bit.

Daj uzrok da hvalit veseleć razum moj

bude te i slavit po planini ovoj.
Dokol godi u voj puti duha bude,
vazda, vazda glas tvoj zučati će svude.

Nigdar ne zabude čast tvu planina sa

i jindi i ovude, to t' obitam sad ja.
Slavna ako lipost tvâ pokripi mu slabost,
razum i pamet mâ slavit će tvu lipost.

Dokol sunca svitlost svit bude ophoditi

ne šćedeć svu milost i zvizde jasniti,
dokol vrulje vriti i sve rike tekuć
ne stanu hititi moru harač dajuć,

vazda će bit slovuć manom slavan glas tvoj:

to prisiže obituć stanovito um moj. -
A ona reće, uz toj očima me robeć:
Velik je obit tvoj, da ljubi me želeć. -
JA GUdući moj poj tad dospih nju slaveć.


Ja moju dospivši pisam naredi Medar Jasniku da poje. On poslušan: - S dobre volje ću - reče. I u čen na misal spravljaše ča reći jimaše, moj drug Sladmil opita me govoreći: - Ako ti nî trudno, reci mi, molim te, Zorane moj, zač u pismi tvojoj poče i dosvrši: ja gudući, a ne: gudući ja, jer se meni vidi da bi bolje ovako riči zučale; da ja mnju da nahval za kojegodi ljubovce jime složiti tako si sredil. Tvoja prijazan i ljubav, prem ako od nova mej nas pojata, dali do konca, ako se ne hinim, uzdržana bit će. - Ne more neg da ti povim - rekoh mu. - Videći da u pojih vaših jimena ljupčic skrovito u slovih prvih jadrnih složili jeste, ja tako i moju ljupčicu, prem ako pram meni nemilu, dali meni nadasve ljupku i dragu u prvom i najzadnjem početku sloge rekoh pojući. - U to narediv se Jasnik i pomisliv reče: - Da znate vrh česa i ča peti hoću, znajte da ono ča ljubav, srića i hitrost i muka dala mi ni, san moj dav mi, rekoh:


JASNIK

Ono ča u javi bdeć imit nis mogal,

mala t' hval, ljubavi, to sam speći jimal,
jer sam speć užival slavno lice onoj,
koje sam zazival tisućkrat za utih moj;

jere ti u jednoj s nesrićom se stavi

nenavideći toj ća je po naravi,
zato u ljubavi jedinstvo već daje
trošeći zabavi s nesrićom takaje.

Da noćca ova je dala meni užit

ličca ona koja je bdeći hoću želit
i sanak ov slavit ki mi da tu radost,
ki žitak pokripit čini mi i mladost.

Da sunčenu svitlost vazda ću kunuti

ka toliku slatkost čini m' odbignuti,
jer hteć odrinuti jur noć na donji stan
iz gor ja jasnuti zlaćenom glavom van;

u toj ti meni san otide i radost

ku speć uživah san i toliku blagost.
I tom himbom mladost pokripljah noć i dan
i toleć usrid kost ki mi je užgan plam.
mrzeć danju svitlost, a želeć noćni san.


Pohvaljena mnogo bi po družbi pisan po Jasniku peta, jer u njoj skaza da istina himbom mnokrat se utoli, a to je, kako on reče, u sanjah; da već dim da i u javi za takovim snom človik niku slast - tašćinom se pitajući - prijima. I još ne manjka onih ki slišav kako on na malu hvalu ljubavi i nesriće pojući reče kako oni ki od ljubavi bili su oskrvnjeni, kako niki utih i osvetu prijaše. Medar uto jednomu reče: - Nu i ti, Sipko, molim te, reci. - Tad on tiho odgovori: - Ujisto, kako svi vidite očito u obličju momu da radosti u mom srdačcu i blagosti ni, i uzrok svi znate da je krozi ljubveni poraz; ništar manje, ako mi ona, ka me uzi, dopusti, reći ću; jer, da znate, samo kad misal moja na nje gizdu i kriposnu lipost pomisli, ono ča mi zapovi, to mi je činiti. Zato dim: ako ne zapovidi, ni peti ne mogu. - Nu svi rekoše: - Tolikimi riči tribi ni zašćićevati se; triba jest da i ti poješ. - Tad on: - Ako - reče - poj moj zučan i sladak i pristojan ne bude, zamiriti mi nemojte, da onoj, ka pametju mojom kako vitar horugvicom otkud obrne obraća; i da znate, gdo ta jest, jime njeje u prvih ričeh složit hoću. - I popogudiv i glas zukom srediv kliknu:


SIPKO

PISANKU sad pojem složih na slavu toj

ku u petju mojem izgovara um moj;
iskažujem takoj dil uzroka onoga
koji patim po njoj, rascviljen sam s koga.

Sva vlast žitka moga v očicih je onih

poraza ljupkoga pojah mlajahan s kih;
moje j' veselje u njih kad su umiljeni,
a pogub udi svih kad su rasrjeni.

Ti oči u meni misal razvedruju,

kad hote, i tmasteni opet pooblačuju;
um moj gospoduju i vladaju po njem,
i njim obrtuju kako uzda konjem.

Ne znam v žitku mojem živ li sam al' mrtav,

jesam li poboljen, ali jesam li zdrav;
slišite u ku stav postavi život moj
nepravedna ljubav, slišite moj oboj:

živ sam v zlobi svakoj, mrtav u radosti,

mrt u pići slatkoj, a živ u gorkosti;
živ sam u žalosti, mrt u veseljenju,
mrtav u slobosti, a živ u uženju.

U taku življenju bolim se noć i dan,

u plačnu dažjenju jur je moj kip skončan;
dali još daž plačan ni vitar od zdahov
mogal je ljubven plan u mni ugasit ov.

Jur sve sućastvo i tov žitka moga kopneć

skončaje oganj takov na strašnu smrt vodeć
jure trudan pojeć ne mogu govorit,
da plam srce goreć još se neće ugasit,
ki me sili ljubeć slidit s ke m' je umrit.


Vrime ko Sipko pojaše vazda oči k zemlji prignuti drža i nigda pačeli često riči svoje uzdahom ognjenim družaše. I stanovito poznah da ljubav njemu, ne samo koru prostrilila biše, da, kako i meni, deri do najnutrnjega mozga plam užgala biše. I budi da ne vele s visokim glasom, kako je običaj, pojaše, da meni se vidi da mu se verma on tih poj pristojaše. Uzmoliše svi kupno tada mladića jednoga ki, kako se meni vidi, nič zlovoljan, kako jest ljubvenikov običaj, staše, da vas čisto i vedro pozoran i veselo blagovit biše; riše mu tada: - Ako ti nî trudno, molimo te, Zelenko brate, i ti raži koliko ti se i ča ti se vidi od tvojih uzrokov ljubvenih složeno peti, jer svi znamo da pismom obilan jesi. - Tad on vas dvoran: - Dobrovoljno hoću - reče i gusle jedne pojamši pogudiv poče:


ZELENKO

U pristol na nebi bog Venus i Ljubav

svećaše u sebi pak dozvaše Narav.

Ri Ljubav: - Sprav ter stvori kip jedan

veće od svih gizdav, kadi bude moj stan,

jer na svit nijedan ne mogu ugljedat

koji bi dostojan bošastvo me prijat.

Zato hti nastojat takov mi stan stvorit

gdi se budu gizdat i radostan živit;

i da doli na svit češćekrat dohodim,

ki sasvim ogrdit svud omrazom vidim. -

Odgovorom jinim ne odgovori Narav,

da meštriju i načim poja i svu oprav,

jer misleći postav vaze zrak sunčeni,

ter stvori u svu stav vlasi pozlaćeni,

pak oči blaženi boga od ljubavi

vaze i onoj ženi naredno postavi.

To j' uzrok da travi tako slip bog ljubven,

a ne kako pravi tkogod nenaučen.

I hoteć narešen ovi kip satvorit

vaze bil i rumen ružice uzoren cvit;

pak biser izborit nanizamši pojam

zubi hti naresit, kuralom usne zvan;

pak jabuku vazam iz desne hti stavit

onu, dim, kôm Adam smrt navede na svit;

s live hti narasit prsi jabukom tom,

s ke sud nerazborit razori Trojon svom;

pak krv čistu s mlikom smišavši zajedno

kip rukom umićom učini naredno.

Ono j' samo jedno stvorenje Naravi,

koga nî nijedno liplje svita stavi:

ovdi bog ljubavi očice nadzira,

a vlasi gizdavi Apolo razbira;

ovdika prozira jabuke medvene,

od kih svak urnira kroz želje ljubvene.

Ko čudo, da mene priprosta i mlada

te časti blažene i lipost obvlada.

Oči ljupka jada s kosom i s jabukom

kâno srnrt svitu da i ka smiša svitom,

ni čudo ako mnom obvladaše i pak

obališe svakom jinom misalju uznak

i žitka ostanak i pameti moje

obratiše čas svak u ljupke nastoje.

Da već još ovo je da Palas s Dijanom

ispustiše svoje sve časti nad ovom,

i kripost s umićstvom pake došadši k njoj

sve milosti nad njom spustivši daše joj:

gizdu, ureh, ugoj, čistinju i lipost,

još darovaše joj časnu čast i krasost,

umiljenje i dvornost i pozor božanstven,

mar, šegu i hitrost i ljupki jad medven.

To j' lipost, koja men' izdri srdačce van,

to j' moj uzrok ljubven, tim zgara srce plan,

tu slavi ma pisam i štuje razum moj,

te voljno sužan sam, njoj prikazah moj poj,

i darovah ovoj cvitak me mladosti

i voća ću takoj do stare starosti.

Ljupke me dvornosti petje nehitreno,

dali srčenosti primi prisrčeno;

vilo, umiljeno prim' čista ljubinja,

jime božanstveno v srcu mem od prija,

ko j' pismom složeno MAR, razum moj I JA.


Kako udunuti vagljeni pri goruću ognju ali kako kad žarko sunce isteče sve zvizde pomrknu prid vekšom svitlostju, tako pismi jine pri ovoj biše. Velika umićstva i velika tega zaisto vidi mi se da ta pisanca bi, jer lipote ali stvari u ljustvu prilične vele hitro i s načinom složene bihu u njoj, ke ja mnju da nigdar podobnije rečene jesu i zaisto svitovnoj ženi ne pristoje se. Jur budući se nikuko ohladilo, od tole se pastiri dvignuvši u paše ne od tud daleko živine svoje zagnavše, ke simo-tamo razbludno po pisanih od cvitov tržancah pasući i tlačeći cvitke šćećahu, i budući ja Sladmilom vazda zadružen, malo na stran jinih razliko besideći gredih. Niki od pastirov slatko pojaše, niki žlice, niki kutliće dubući razliko pripivaše i izdilaše. Jur vrsi i dubje odsivajući najdalje sini činjahu, tad k vrulji usrid polja jednoj živine prignavši pod sladak zvizd svaki svoje napajaše. I od tole tiho na stan i krotko uputismo se. Tad Medar reče: - Bratjo, da znate da za ovi tri dni u ovih pašah pasti jimamo; tako po starijih odrejeno jest. Zato jutri pripravite se na plandišću peti ali jigre činiti ali glumno besiditi od starih pripovidajući. - Svi općeno odgovoriše: - A ti za to vrime naša glava budi, i ča zapoviš, opslužiti prepravni jesmo. -