Sirota/II.

Izvor: Wikizvor
I. Sirota —  II.
autor: Dinko Šimunović
III.


II.[uredi]

Bijaše jesen kad varoški seljaci trgovcima vraćaju dugove, plaćaju kamate i nose darove, pa i radnim danom trčkaju k njima. Zato je i ranim jutrom u Dobropoljcima bilo svijeta, i vrata dućančića širom otvorena. Nešto malo vozili se ulicom, te se nađoše u ravni pritisnutoj maglom, no i kroz nju, na blijesku još nejačkog sunca, šarenilo se mokro lišće u stotinu boja.

Vozili se kroz poljska sela, te sretali naprćene ljude i žene u napo lacmanskoj odori: mutnih boja kao u žaba što se pod kamenje zavlače. Samo gdjeko imađaše nakit od šarenog stakla ili tanka, jeftina kova, pa se od toga činjahu i smiješni. Na nikome crvenoga skrleta ili srebrnih toka, ploča i đerdana, a obučeni u teške, gvožđem potkovane cipele. Svi bijahu mokri od jutarnje vlage i stupali su kao da se vraćaju s teškog rada.

Čim bi ugledali gospodinovu kočiju, skidali su šešire i klanjali se ponizno kao i pred crkvicama do puta, samo što se ne bi još i prekrstili. Liječnik se u kolima razvaganio, te glavom ili rukom odgovarao na svaki pozdrav. Vidjelo se kako uživa što njegovu lijepu kočiju vuku dva čila konja te što mu se i neznani klanjaju. A Obrad ni da pogleda u onu smjernu čeljad nego se nekako čudno smiješi i ne progovara.

Doktor Milin je primijetio njegov posprdni osmijeh, i stade smišljati kako da tome ponositom gorštaku pokaže da ono što misli nije. Već na prvom susretu doktoru bijaše zazorno kako taj Obrad govori. Navikao se da i varošani i seljaci pristupaju k njemu i da, od velike poniznosti, govore tihim, izvještačenim glasom. A ovaj momak, u ime nekakva svoga djeda, zapovijeda mu da s njim pođe, viče, pa ni kape oštruljice nije skinuo pred njim. — Možda i ne znaš kako sam prvi gospodin u Dobropoljcima! — zausti, no, premišljajući, odluči reći mu što drugo.

Uz cestu vidjele se kuće s natpisima koje Obrad nije znao da pročita: Krčma L. Frankini; Adolf Kraus, prodaja jestiva i pića; V. ud. Singolo, prodaja rakije i duhana; Vičenco Jukić, prodaja novina, dopisnica i pisaćeg materijala. A zatim: C. k. poštanski ured; Pučka škola; C. k. žandarska postaja; Trgovina rukotvorina S. Petrih; C. k. financijska straža... negdje samo srpskohrvatski, a negdje talijanski ili njemački.

— Ima li u vašem selu ovakvih kuća? — upita doktor Milin da izvrši zamisao.

Obrad se prenu kao iza sna pa reče:

— Hvala Bogu još nema, a i neće biti dok su Ponikvari živi!

— Kako to? Zar u vas nema ni škole, ni pošte... pa ni dućana u kojemu bi kupili, što vam treba?

— Nama ništa ne treba!... Samo varošani dolazili da što kupe, ali ne htjedosmo prodati. Zašto da žderu naše?

Doktor se sve više čudio govoru toga momka, pa htjede saznati i više o njegovu čudnom selu:

— Poznaješ li ti ovu ravnicu i sela što su oko nje?

— Iz Ponikava niko nikuda ne ide, osim ako ga silom povedu žandari. Ali ja idem: kad pritisne ljuta zima, u polje sleti mnogo divljači, pa dođem u lov!... A zašto si me pitao?

— Htjedoh ti reći kako je ovdje svega, a u vas bit će nekakva pustoš. Vidi livade, redove jablanja i vrba, te po breščićima vinograde!

Baš su se vozili nekom uzbrdicom, te bijaše prava radost pogledati u ono polje i komšiluke: sve obavito lakom maglicom kroz koju sve jače i veselije prodirala jutarnja svjetlost. I Obrad promatraše ljepotu onoga kraja, pa srkao jesenji miris, ali je njegovo lice i u toj divoti ostalo mrtvo, strogo kao da je u kamenu izrezano. Tada se i liječnik namrgodi, pa htjede u njemu prenuti drugi osjećaj.

— Pogledaj samo Goricu: nad njom se tamni šuma, a pod njom su livade kao svila... Onda Lozovac gdje još nije opalo lišće s vinograda pa se rumene kao šipak. Vidi Orlić: tamo se među zelenim drvetima obaraju potoci u slapovima bijelim kao planinski snijeg. Pod njima se vrte mlinovi, a još dalje pogledaj selo Vrbnik gdje dimi tvornica...

Obrad skupi usnice, pljunu i zaustavi doktora u pripovijedanju:

— Ma koja je od toga korist kad to nije njihovo! Sve je nekakovih lacmana, prkelaša, koji se obogatiše dućanićima kao što su oni kuda prođosmo. Kod nas to ne može biti. Mi to odmah sataremo!

— A kako? — I za vas imade zakon!

— Ima i nema... Davno je bilo, i mogu ti reći... Naselio se u Ponikvama neki čovjek iz grada, mlad i dosta naočit, samo što mu kosa bila crvenkasta i zaruđena kao na gubavu janjetu. Sazidao kućicu, namjestio u njoj krčmu i dućan te stao prodavati svakojaka čuda što u našem selu nikad ne vidješe. Pleo i meo nekim svojim jezikom, da crkneš od smijeha, ali naša ženskadija grnula k njemu i stala domarima krasti žito, maslo, vunu... a, ne imajući novaca, i druge stvari nosila u njegov budžak. Naši se dogovorili... i jedne noći izgori ta kuća do temelja, a onoga prkelaša nestalo... Došli žandari, došli lacmani i škrivani, pa motaj, ispituj, ali svjedoka nema... Pojela ga noć!... I od toga dana u nas mirno: svoje trude sami uživamo, pa ne dolazi niko da ga i zoveš!

Sad su se spuštali niz breščić, i pred njihovim očima ukaza se dolina manja od one kojom prođoše, i jedva gdjegdje među niskim drvetima virila kućica. No i ovdje se šarenila jesen, i mirisalo ništa manje nego putem kojim su se provezli. Tu nije bilo mnogo obrađena polja, nego većinom niske šumice i prostrani pašnjaci. Do jednog suha potoka i kamenog mostića stršila kućetina od tri zboja, a gore i dolje nizao se dugi red krupnih slova.

— Vidiš li, čovječe Božji, šta je ovo? — zapita Milin. -

Tu je »Mljekarska zadruga« i »Zajmovna blagajna«, pa nemoj reći, da je i ovo slabo. Težaci se pomažu...

— Drž, tako, kume!... ali otkad je načinjena ona kuća, seljaci nemaju ni novaca ni mlijeka! A znaš li ko je ovo čudo postavio? — Dobavili nekog čovječića iz Talije, ev' ovolicnog, a imena mu ne možeš izgovoriti. Njihovim se obogatio, a skidaju mu kapu!

Mladi Gavran se je zasmijao tako da je Uroša zazeblo u srcu, pa nije znao što će odgovoriti. U riječima toga momčeta kiptjela mržnja, a u smijehu poruga, što bilo vrlo teško čuti u onome svjetlom, tihom jutru punu jesenskoga mirisa. No odmah zatim Gavran se nasmiješio blago i sažaljivajući:

— Svi ste vi lacmani čudni! Lanjske godine zabasao neki iz grada pa, videći našeg utovljenog Bikana, reče mi da ga donesem na pazar. Bog mi je dao prilične snage, ali da sam i Kraljević Marko, ne bih ga mogao donijeti. Što misliš, htjede li ono lacmanče da mi se naruga?

Uroš Milin sve se više divio tome gorštaku iz Ponikava što govori poput staroga razbojnika, a o nekim stvarima sudi kao dijete. I pomislivši koliko je od njega stariji, pa na svoje bogatstvo i čast, ne odgovori te je postojano šutio sve do Malih Gorica.

Uska cesta bila je vijugava, no ravna, te konji hitro grabili sve uz rijeku što se lijeno vukla među livadama. Krajina sve to više pustjela, pa ni desno ni lijevo ne moglo se vidjeti ni kućice ni dima: jedino gdjegdje prazna kolibica gdje se zaklanjali čobani od nenadana ljetnoga pljuska. Već se vidjele Gorice, pa se činilo kako se voze ravno u planinu što se ne može ni obići ni prijeći; zapravo, tamo se rijeka protiskivala među dva strma brijega, te ljudi kraj nje barutom i mašklinima odsjekoše litice i napraviše cestu.

U Malim Goricama bila samo jedna stara kuća što se od pamtivijeka zvala Han i sličila čardaku, a odatle u bosansku među mogaše dobra puška zrno baciti. Mrki zidovi starog Hana jedva se razaznavali među gustim drvetima iako je s njihovih ogranaka počelo opadati lišće. Tu im je trebalo da ostave kola, da ručaju i otpočinu, pa doktor Milin upita Gavrana:

— Bude li u tom Hanu što za objed?

— Ima! Pečenoga s ražnja bude i po danu i po noći, studena ili vruća po starom adetu. Peku za kirijaše. A ja imadem u torbi pisane slanine, kruha i luka što može biti i za trojicu. Nosim i ovnujsko pleće i pite od skorupa i meda. Ako bi se u Hanu desio kakav Turčin, da ga mogu ponuditi, jer oni krmećega ne jedu.

— Pa šta se za Turčina brineš? Oni su vam odvajkada bili dušmani — rekao je liječnik i zagledao se u momka da i na njegovu licu pročita šta zapravo misli.

No Gavran se nije predomišljao, i njegovo lice ostade jednako mirno.

— Pa oni su, gospodine, što i mi! Jednako govorimo, pa je ista u nama krv. Istina, kadikad se pobijemo, ali junački i pošteno, kao što bi se potuklo selo sa selom radi paše. Ma Latini, majku im njihovu, niti su naše krvi ni našeg jezika, a petljaju se u naše posle... Eto ih svuda gdje nanjuše da je dobro... sve potajno i muklo, bez puške i handžara, pa im naši odoljeti ne mogu. Koga su Turci u nas poturčili? Nikoga! A Latini su polatinili sve kod mora, pa evo se turaju i k našim brdima. A zašto Turčina ne bih ponudio? Znaj kako ga nema, što te neće počastiti makar lulom duhana. U nas je tako: glava za glavu, a ljubav za ljubav!

Liječnik se i opet začudio kako to momče iz dalekih Ponikava gdje ljudi žive osamljeno kao prije više stoljeća, onako govori. Zamislio se i upita ga:

— A ko ti reče da je tako?

Mladi Gavran se je zasmijao tako da je Uroša zazeblo u srcu.

— Iako živimo u planini, četiri puta odlazimo k manastiru jer crkve u nas nema. Pa, osim toga, iguman dolazi u Ponikve na krsnu slavu, i tada nam u zdravici kaže što je krv i jezik pa što su nam Turci a što Latini.

Uroš ne htjede prigovoriti, pa i konji zađoše u Male Gorice, i pred Han gdje sve bijaše sjenovito i vlažno. Krasno je tu moralo biti usred ljeta kad sunce prži, no sada ih tresla ohladica, i u njima se pojača glad. Uroš Milin osjeti miris vrućeg pečenja, pokošene trave i novog vina tako opojan i tako ugodan kao još nikada prije.

Zasjednu, naruče i stanu jesti. Tada, u onoj tišini, očuše zvono, ali iz daljine, muklo, pa se činilo kao zujanje muhe u vrču. Bio to zadnji glas što je dopirao iz polja o kojima Obrad reče da postadoše lacmanska: zvona se javljala s nove crkve talijanskih kapucina, no glas njihov umiraše već na podnožju planina koje se nad Goricom visoko uzdizale.

Sljedeća stranica